Okrugljak je, definitivno, najugodnije restoransko sklonište od toplinskog udara
Jučer smo u Okrugljaku proveli pet sati: od jedan pa sve do šest. Iskreno govoreći ne znamo kad smo zadnji put tako dugo ostali na ručku. Čak i ručkovi s mnogo jela, poput dvadesetak sljedova kod Ane Roš, traju nešto kraće. No, u subotu popodne bilo je gotovo nemoguće ustati se s Okrugljakova stola u debelom hladu, kraj potoka koji je glasno i osvježavajuće žuborio. Povremeno nam se do stola probilo i nešto vjetra, što je jučerašnje, ekstremno vruće popodne činilo malo podnošljivijim.
adsense_content_v3
Mobitel je oko četiri pokazivao plus 36, no činilo nam se da je na zaklonjenom dijelu Okrugljakove terase ipak bilo nešto hladnije.
Okrugljakova terasa definitivno je najugodnije zagrebačko restoransko sklonište od toplinskog udara kojem su, međutim, bili izloženi marljivi i ljubazni konobari: između kuhinje i terase kraj potoka treba prijeći pedesetak metara po suncu.
Hrana je jučer bila dobra. Gazpacho je bio pun okusa i lagano ljut, a zaokružili smo ga odličnim šampionskim maslinovim uljem TV producenta Deana Radinovića (Okrugljak drži i njegov cvijet soli Opat). Kuhana šunka rezana je na perfektne srednje debele velike ovalne šnite. Bečki je bio ogroman i pohan baš kako treba, a salata od stare sorte rajčica i većih listova bosiljka ljetno slatka i aromatična. Naposljetku, punjene paprike su bile tradicionalno izvrsne.
No zvijezda popodneva postala je dinja: optimalno zrela, ali ne preslatka, mirisna, narezana na perfektne kocke bez ijedne zalutale sjemenke, i hladna baš kako treba, Okrugljakova dinja lijepo se složila uz bazični floralni Taittingerov šampanjac kojem su dvije ili tri godine više u boci dale dobrodošlu punoću. Premda je Zagreb navodno prazan, Okrugljak je jučer bio živahan i pun.
