Talijanski gastronomski hegemonizam
Talijanska državna akcija protiv europske zaštite hrvatskog prošeka klasičan je primjer talijanske hegemonističke gastronomske i vinske politike. Talijanski ministar poljoprivrede i talijansko ugostiteljsko udruženje javno su kazali da će se svim silama boriti protiv skromnog prošeka. Svakom razumnom poznavatelju vinske industrije takva je akcija apriori idiotska.
adsense_content_v3
Hrvatski prošek nije nikakva konkurencija talijanskom proseccu. Ne samo zato što je riječ o vinima sasvim različitih žanrova, nego i stoga što se prošek ne prodaje na svjetskim tržištima, dok je prosecco najprodavanije pjenušavo vino na svijetu.
Zašto talijanska vlada i talijanska vinska i ugostiteljska industrija žele zabraniti europsku zaštitu prošeka premda vrlo dobro znaju da slatki prošek nije i nikad neće postati konkurencija pjenušavom proseccu?
Razlog za takvo ponašanje naših dragih susjeda nije iracionalan. Naprotiv. Riječ je o dosljednoj provedbi talijanske gastronomske hegemonističke politike.
Unatrag najmanje četrdeset godina talijanska je hrana doslovno zavladala svijetom. Sirota pasta bolognese, koja u 99 posto slučajeva nema nikakve veze s pravim raguom, globalno je popularna jednako kao i burgeri.
Pizza je najpopularnija prehrambena forma na svijetu. Mozzarella, parmezan, parmski pršut, milanska salama, talijanska ulja, slatkiši poput Baci, Ferrera Rocher ili Venchi čokolade prodaju se u milijardskim nakladama, Nutella je kulturološki fenomen, Božić ne možemo zamisliti bez panettonea.
Nema valjda nijednog europskog ili američkog grada s više od 50 tisuća stanovnika u kojem ne radi barem jedan “talijanski” restoran. Dapače, i manja mjesta u Aziji, na Baliju, Phuketu i Kho Samuiju, puna su “talijanskih” restorana.
Talijanska hrana, međutim, ima jedan veliki problem. Neravnomjernu piramidu. Vrh piramide koji čine dobra i vrhunska talijanska hrana i zaista kvalitetna talijanska vina, neobično je uzak. Sredina piramide, unutar koje se prodaju korektna hrana i beskarakterna ali tehnički perfektna vina, strahovito je širok. Dno pitamide, gdje se nude lakirane masline, patvorena vina i afrička ulja s fejkanim talijanskim etiketama, također je prilično širok.
Poanta talijanske gastronomske i vinske piramide razorno je očigledna. Na vrhu ja relativno mali broj zanatskih i visokokvalitetnih industrijskih proizvoda. U sredini je bezbroj proizvoda koji osim u brendingu nisu puno bolji od hrvatskih ili slovenskih, ali postižu visoku cijenu zahvaljujući Made In Italy, imidžu talijanske prehrambrne industrije. Na dnu je vrlo mnogo proizvoda koji su potpuno grozni i neprihvatljivi, ali pronalaze tržište jer dijele imidž talijanske gastronomije.
Talijanska Vlada i talijanska prehrambena industrija savršeno su svjesne da budućnost izvoza zavisi isključivo od imidža a ne kvalitete talijanske hrane i talijanskih vina. Stoga je njihov sveti zadatak da ne dopuste bilo kakav ulazak bilo koje zemlje u prostor talijanske hrane i vina. Radi se, naprosto, o talijanskom gastronomskom hegemonizmu.
Talijanski gastronomski hegemonizam sada je prepoznao prošek kao potencijalnog neprijatelja i učinit će sve da spriječi izlazak prošeka na inozema tržišta, kako bi dokazao svoju moć u zaštiti talijanskih gastronomskih i vinskih simbola kojima prosecco definitivno pripada. A možda je sasvim mali dio problema i u tome što svaki prosječni prošek ima više integriteta od 99 posto prosecca.
